2.2. Alati za uočavanje i definiranje problema

Postoje problemi koje je lako uočiti i lako ih je definirati. Kad, na primjer, negdje ispod ceste pukne vodovodna cijev, a voda koja iz nje šiklja poplavila je već pola ulice, svi vide u čemu je problem. Nazovu 112 i definiraju ga: Treba hitno zatvoriti glavni vodovodni ventil u tom i tom dijelu grada zato što je u ulici toj i toj kod kućnog broja tog i tog puknula vodovodna cijev i već poplavila pola ulice.

Nas zapravo zanimaju oni drugi problemi, oni koji se ne mogu tako lako uočiti, koje uočavamo tek nakon praćenja neke pojave, uočavanja neke nepravilnosti i razmišljanja o tome. Na primjer, listaš album sa slikama svojih rođendana. Recimo da si rođen/rođena krajem studenoga. Na prvoj slici, kad su te roditelji nosili kući iz rodilišta bio je dubok snijeg. Na tvoj prvi rođendan snijega gotovo da i nije bilo. A na svim ostalim rođendanskim slikama snimljenim vani svi ste obučeni u laganu odjeću, što znači da je bilo relativno toplo. Što se dogodilo sa snijegom? Je li on one prve dvije godine krajem studenoga bio izuzetak od pravila, ili je izuzetak ovo toplo vrijeme u posljednjih nekoliko godina? Ili, na primjer, živiš u selu gdje na kućama ima četrdesetak rodinih gnijezda. Svake godine u gnijezdima se u proljeće izlegne po bude tri, četiri, a katkad i pet mladih. A ove godine u gnijezdima si primijetio/primijetila tek po jedno ili dvoje mladih. Uočavaš da nešto nije u redu, uočavaš problem.

Glavni alat za uočavanje i definiranje problema je razmišljanje. Prvo pratiš neku pojavu i uočiš njezinu pravilnost, ritam. Svaka veća nepravilnost, promjena ili odstupanje od uobičajenoga, signal je koji te upozorava da se pojavio neki problem. Razmišljaš u čemu je problem i pitaš se zašto se on pojavio. Ne opisuješ naširoko problem, nego ga svedeš na najbitnije i definiraš jednom ili dvjema rečenicama.

  • Koje od 16 navika inteligentnoga razmišljanja ćeš koristiti pri uočavanju i opisivanju problema? Zašto?