1.4. Šesnaest navika inteligentnoga razmišljanja

Dobro prouči sliku i prevedi tekst o svakoj od navika inteligentnoga razmišljanja. Razmisli o svakoj navici i u nastavku teksta pročitaj opširnije o njoj.

1 Ustrajnost

Ljudi koji uspješno rješavaju neki veliki problem zalijepljeni su za njega kao čičak: što god radili, o čemu god razmišljali, njihov mentalni program u pozadini vrti i preispituje načine kako da taj problem riješi. Ta unutarnja fokusiranost na iznalaženje rješenja omogućuje da se razmišljanje o problemu prebaci na podsvjesnu razinu: mozak procesuira, vrti i preslaguje informacije koje ima i mogućnosti rješenja i u vrijeme dok se mi bavimo drugim stvarima ili dok spavamo. Sjetite se samo koliko ste se puta probudili s gotovim rješenjem nekog problema kojim ste danima „razbijali glavu“… Rješenje nije „palo s neba“, nego je izronilo iz vas, zar ne? To je ta inteligentna navika: nikad ne odustati od potrage za rješenjem! Čim počnemo blokirati sami sebe mislima o tome da je problem nerješiv, zbog straha i sažalijevanja samih sebe nismo ga sposobni riješiti, mozgu zapravo šaljemo poruku da odustane i prestane tražiti rješenje. I on to učini! Neriješeni problemi ostaju neriješenima, ne zato što za njih ne postoji rješenje, nego zato što smo odustali od potrage za njim. Zato je navika ustrajnosti najvažnija od svih inteligentnih navika.

2 Ovladavanje impulzivnošću

Najveća zabluda u rješavanju teških problema jest da je prvo rješenje koje nam padne na pamet – najbolje. Vrlo se često čini da jest. Međutim, stvar s velikim problemima slična je partiji šaha: rješavanjem jedne situacije otvaraju se nove. Loš će igrač nekim potezom možda spasiti kraljicu i kupiti malo vremena, ali to ne znači da si je time osigurao pobjedu. Ovladavanje impulzivnošću je jedna od navika inteligentnoga mišljenja na koju su oduvijek upozoravali svi veliki stratezi, od Sun Tzua i hunskoga kralja Atile do Warrena Buffetta, trećeg najbogatijeg čovjeka svijeta prema Forbesovoj listi. Pravilo je vrlo jednostavno: odmakni se od problema da ga bolje vidiš. Sve dok smo „umočeni“ u problem, dok u njemu stojimo kao usred kaljuže, horizont nam je ograničen trenutnim doživljajem i uskom perspektivom iz koje na njega gledamo. Kad se odmaknemo od problema, kad izdaleka i s visine nadlijećemo nad njim kao orao – otvara nam se topografska karta problema: vidimo kratice i stranputice, jasno vidimo putove koji vode iz problema i one koji će nas samo vrtjeti u krug. Kvaka je, dakle, samo u tome da zastanemo, obuzdamo prvu misao i prve emocije, ohladimo se, prespavamo, odmaknemo se dok se slika ne razbistri, i tek onda odaberemo rješenje koje je trenutno najbolje, a dugoročno može izazvati najmanje štetnih posljedica.

3 Empatijsko slušanje

To što netko ima iznimno visok IQ, ne znači da umije i inteligentno razmišljati kad se nađe pred problemom. Inteligentno je razmišljanje, naime, navika s kojom se ne rađamo, nego je treba naučiti. Učimo hodati, govoriti, pisati, ali nitko nas sustavno ne uči – čuti. Ego osobe koja misli da zna rješenje nekog problema vrlo često toj osobi začepi uši za sve ono što joj drugi pokušavaju kazati. Empatijsko je slušanje beskrajno mudra navika inteligentnoga slušanja da se utiša vlastiti ego i da se čuje i razmisli i o perspektivama o kojima nismo razmišljali. Najbolje je to objasnio malteški psiholog Edward de Bono (2001. nominiran za Nobelovu nagradu iz ekonomije) svojom legendarnom knjigom „Six Thinking Hats“ iz 1985. Ideja knjige je u empatijskoj multiperspektivnosti: svatko od nas ima svoj dominantni stil razmišljanja: neki su precizni i detaljni, drugi kreativni, treći zaneseni i skloni vidjeti parcijalno, četvrti oprezni i analitični, peti ulaze u srž problema nastojeći iznutra proniknuti u njegovu bit i srcem i razumom, a šesti su stratezi koji vide široku sliku i u stanju su koordinirati svim ostalim stilovima razmišljanja i voditi ih do rješenja. Nitko, dakle, obično ne nosi na glavi odjednom svih 6 šešira (načina razmišljanja) potrebnih da bi se pronašlo najbolje rješenje. Pobjednički se tim razlikuje od svih ostalih samo po tome što su u njemu ljudi različitih stilova razmišljanja nabrušenih da slušaju i čuju jedni druge jer im je zajednički cilj (rješenje problema) važniji od njihovih sitnih pojedinačnih ciljeva. Nema pobjedničkoga tima bez ljudi koji nemaju naviku empatijskoga slušanja.

4 Fleksibilnost u razmišljanju

Ima jedna prastara zen priča o šalici čaja: kaže da se u punu šalicu ništa više ne može uliti. Želim li onomu što već imam dodati bilo što novo, prva stvar koju moram naučiti je: isprazniti svoju šalicu. U šalici punoj starih navika, predrasuda, uobičajenih načina razmišljanja, nekritičkog vjerovanja u autoritete itd. nema mjesta za nikakve novine u načinu razmišljanja. Einstein je u brojnim svojim intervjuima ponavljao misao da se onim načinom razmišljanja koji nas je uvalio u problem, problem ne može riješiti. Za rješenje problema potrebno je promijeniti način razmišljanja. Bilo bi to vrlo jednostavno, dakako, kad bismo bili spremni utišati svoj ego te priznati da nas je neka vlastita misao odvela u slijepu ulicu i odustati od nje, kad bismo bili spremni čuti druge i bez ljubomore prihvaćati ideje bolje od svojih, kad bismo bili spremni isprazniti svoju šalicu i, napokon, kad bismo imali hrabrosti izaći iz kutije uobičajenoga načina svog razmišljanja. Fleksibilnost razmišljanja počinje u trenutku kad prihvatimo ta četiri „kad“.

5 Metakognicija

Ima jedna neopisivo mudra priča o nadmetanju drvosječa u tome tko će srušiti više stabala. Skupina snažnih, nabrijanih drvosječa cijeli dan je bjesomučno rušila stabla. Na kraju je pobijedio neki starac, jedini za kojeg je otpočetka bilo jasno da nema nikakve šanse da ih pobijedi. Kako to? On nije, kao ostali, bjesomučno pilio otupjelom pilom ne želeći gubiti vrijeme na oštrenje, nego je napravio stanku svaki put kad se pila istupila, naoštrio je te začas nadoknadio propušteno vrijeme rušeći stabla dvostruko brže od ostalih.

Metakognicija je vještina zastajanja i „oštrenja svoje pile“, vještina da se odvojimo od onoga o čemu razmišljamo i promislimo o načinu na koji razmišljamo kako bismo razmišljali i djelovali djelotvornije, lakše donosili odluke, bolje planirali, učili iz vlastitih pogrešaka. Metakognicija je dragocjen alat za razbijanje malodušnosti i sumnji u sebe: umjesto da se nerviramo i predbacujemo si zbog nečega što nismo (dobro) napravili ili zbog onoga u čemu smo pogriješili, razmislimo o razlozima i posljedicama, onomu što trebamo promijeniti i načinima na koje ćemo to mijenjati. Metakognicija je inteligentna navika razmišljanja koja počinje time da spoznamo način na koji  razmišljamo, promatramo napredak u svojim razmišljanjima i sami ga popravimo ondje gdje vidimo da treba.

6 Težnja za točnošću i preciznošću

Poznata je ona Einsteinova izreka da stvari treba raditi najjednostavnije što je moguće, ali ne jednostavnije od toga. Točno i precizno, očišćeno od svega suvišnoga, ali ne ogoljeno do kostiju i nerazumljivo. Poslovne ljude koji uče planirati i postavljati ciljeve u prvoj lekciji nauče da o svom krajnjem cilju nisu dovoljno detaljno razmislili i da im je još mutan i nedozrio u glavi ako ga ne mogu sažeti u jednu do dvije točne, precizne i lako razumljive rečenice.

Veliki Jedi učitelj Yoda iz Ratova zvijezda često je upozoravao na strah. Strah je put u mrak. Strah izaziva agresiju, agresija mržnju, a mržnja patnju. Jedan od najgorih ljudskih strahova je strah od neprihvaćanja, strah da ćemo ispasti glupi, nespretni, neuki, smiješni, da ćemo se osramotiti. Taj strah zna tako zarobiti ljude da postanu opsjednuti potrebom da ono što rade naprave savršeno. Dorađuju i prerađuju svoje planove u beskraj, ne donose odluke ili ih donose prekasno, a onim što naprave nisu zadovoljni, optužuju sami sebe ili druge ljude i okolnosti u kojima su se našli te time opravdavaju svoje odustajanje i ostavljanje nedovršenoga posla.

Inteligentan način razmišljanja nadrasta strah od odbacivanja na isti način na koji je veliki violinist Itzhak Perlman razriješio najveći strah svih violinista: pucanje žice usred koncerta. Perlman je, naime, kad mu je usred koncerta pukla žica na violini odbio napraviti stanku, zamijeniti violinu ili promijeniti žicu. jednostavno je nastavio svirati na trima preostalim žicama. I savršeno je svirao. Kasnije je novinarima objasnio da savršenstvo ne ovisi o idealnim okolnostima, nego se stvara tako da onim što imaš napraviš najbolje što možeš. Vrlo snažna i inteligentna navika razmišljanja, zar ne?

7 Propitivanje i postavljanje problema

Hoće li papiga koju dovoljno uporno treniramo na kraju naučiti govoriti? Neće. Papige mogu jedino naučiti ponavljati ono što su čule. Nemaju vlastitu misao. Nikad ne će moći samostalno uočiti neki problem i postaviti pitanje. Govoriti ne znači ponavljati ono što smo čuli, govoriti znači naglas misliti, razmjenjivati misli, pričati svoju priču i slušati tuđu. Postavljati pitanja kako bismo si razjasnili ono što ne razumijemo. Papige ne propituju i ne postavljaju pitanja, samo ljudi koji inteligentno misle to čine.

Carl Sagan je u svojoj kultnoj knjizi „Kozmos“ napisao da je posao znanstvenika slijediti istinu bez obzira kamo će ga ta potraga dovesti. U toj potrazi treba i mašte i skepticizma, pretpostavki koje treba propitati, tisuće pitanja koja treba postaviti. Te navike inteligentnoga razmišljanja vode do izvrsnosti i u svakodnevnome životu: ništa ne uzimati zdravo za gotovo te misaone magle treba razbistrivati pitanjima.

Einstein je često govorio da novi problem ne možemo rješavati načinom razmišljanja koji je do njega doveo. Treba početi postavljati druga pitanja, drukčija pitanja, pitanja iz raznih drugih kutova iz kojih se problem može vidjeti pod drukčijim svjetlom. Prvi je korak pitanjima razgolititi problem dok mu ne uđemo u samu bit. Drugi je korak propitivanjem pretresati načine kako da problem riješimo, a treći pitanjima ispipavati odabrano rješenje tražeći u njemu pukotine i tanka mjesta. Pitanja su smjernice kojima rješavamo problem. Bez pravih pitanja, ne bi bilo odgovora.

Ne smijemo se bojati ni pitati, ni pretpostavljati, ali moramo biti oprezni i razlikovati činjenice od interpretacija.

8 Uporaba starih znanja u novim situacijama

Mark Twain je duhovito rekao da će čovjek koji poteže mačka za rep naučiti nešto što ni na jedan drugi način ne bi naučio. Da bi imao koristi od toga iskustva, svoje pogreške ne smije smatrati katastrofama, sramotama, dokazima gluposti, neznanja ili nespretnosti, nego stubama za učenje. Edison je antologijski primjer čovjeka koji je učio iz pogrešaka. Uoči deset tisućitoga pokusa da riješi problem trajnosti žarne niti u električnoj žarulji, suradnici su mu pripremili veliku tortu kao utjehu za dotadašnjih 9.999 neuspjelih pokušaja. Edison se pobunio: to nije bilo 9.999 neuspjeha, nego 9.999 uspješnih dokaza o načinima na koje se problem ne može riješiti. 9.999 korisnih iskustava.

Kažu da se ne može dvaput pogriješiti u istoj stvari. Kad se to drugi put dogodi, više nije slučajnost nego – naš odabir kojim dokazujemo da o prvoj pogrešci nismo razmišljali. Stara su nam znanja i iskustva zaključana i nekorisna kad su dio konfuzije u našim glavama jer nisu procesuirana. Iz njih nisu izvučene pouke i nisu složena u sustav koji omogućuje ponovno pronalaženje i kreativno korištenje za snalaženje u novim kontekstima.

9 Jasno i precizno razmišljati i komunicirati

Krleža je pradavne 1930. zapisao: „Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine.“

Jezik je alat kojim razmišljamo, ali i alat kojim komuniciramo. Anegdota iz Churchillova života govori o tomu. Kad su Churchilla jednom pitali koliko bi mu vremena trebalo da pripremi jednominutni govor, rekao je: tri tjedna. Na pitanje koliko bi mu vremena trebalo za govor od petnaest minuta, odgovor je bio jedan dan. A za predavanje od sat vremena? „ O“ , rekao je Churchill, „pa to mogu odmah, ne trebam se pripremati.“

Ima jedna iznimno korisna vježba za uvježbavanje inteligentne navike jasnog i preciznog razmišljanja i komuniciranja koju često koriste treneri u radu s menadžerima. Zove se „govor za lift“, a sastoji se u tome da zamislite groznu situaciju: cijelu minutu ste ostali sami u liftu s osobom koju oduvijek želite upoznati jer ste uvjereni da vam može promijeniti život i pomoći da ostvarite svoje najveće poslovne planove. Cijelu minutu ste stajali u liftu uz tu osobu i niste znali kako da počnete razgovor i što da joj kažete. Užas! Poslije ste danima smišljali pametne rečenice i sami sebi govorili što ste sve mogli i trebali reći, a niste, ali „prošla je baka s kolačima“! Churchill bi svoj govor za lift pripremio u tri tjedna, nama su katkad za to potrebni mjeseci ili godine. Počnite već danas brusiti svoje govore za lift. Čistite, prorešetajte i prosijte sve nebitno, ostavite samo čistu kapljicu jasno i precizno izrečene poruke kojom želite osvojiti svijet. I osvojit ćete ga.

10 Prikupljanje podataka svim osjetilima

„Želite li da vam djeca budu pametna, pričajte im bajke. Želite li da budu još pametnija, pričajte im još više bajki“ – ponavljao je Einstein u svojim govorima i esejima. Tadašnja neuroznanost još nije mogla potvrditi ispravnost njegove misli. Danas se zna da naš mozak ne pravi razliku između posredno doživljenoga iskustva (čitanjem, gledanjem filma…) i neposredno doživljenoga iskustva. U oba je slučaja ključ u riječi doživljeno. Informacije iz vanjskoga svijeta prikupljamo svim osjetilima, ali procesuiramo samo one koje su nas na neki način emocionalno dotaknule. Od takvih iskustava gradimo svoje unutarnje svjetove i okvire svojih razmišljanja. Proust je u ciklusu romana „U potrazi za izgubljenim vremenom“ izgradio pravi spomenik multisenzornom načinu prikupljanja podataka. U njemu je, ako je bila nečim izazvana, svaka osjetilima prikupljena i spremljena informacija, u svakom trenutku mogla biti ponovno pozvana u sadašnjost. Sjetite se samo kolačića madeleine čiji je okus u njemu pobuđivao osjećaj radosti. Tajna zapravo nije bila u kolačiću, već u prizivanju davnog trenutka kad je u ustima osjećao isti takav okus: „uvijek ostaju samo miris i okus…manje su stvarni, ali postojaniji… čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu…na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena“.

Teška je zabluda misliti da se inteligentne navike razmišljanja temelje samo na našemu razumu. Svi smo mi hodajuće „vreće“ emocija, a naši su osjeti ticala kojima ispipavamo stvarnost. Treba ih koristiti. Da bismo riješili problem valja nam ga onjušiti, okusiti, opipati, čuti i vidjeti. Tek tada, kad ga dobro i sa svih strana upoznamo, možemo ga početi uspješno rješavati. Zato djeci treba pričati bajke da se užive u njih i imaju osjećaj da su bili tamo, da su ušli u čaroliju. Matko Peić tomu je dodao: „Knjiga je čovjeku ono što je astronomu dalekozor ili medicinaru mikroskop – instrument boljega gledanja“.

11 Domišljanje, smišljanje, izmišljanje…

Kažu da je jedan od najgorih ljudskih strahova strah od neprihvaćanja i odbacivanja. To je strah koji ljude zaustavlja od toga da budu slobodni i drukčiji, da misle svojom glavom ne obazirući se na kolektivne istine i vjerovanja. Taj strah drži misao zarobljenu u konformističke kutije nezamjeranja i neisticanja. Kultna pjesma „Cvijeće je crveno“ američkoga country glazbenika Harryja Chapina priča o darovitome dječaku kojem su dugo i uporno ispirali mozak dok mu nisu ubili svaku klicu želje da bude to što jest i misli izvan kutije. Ubili su ga za domišljanje, smišljanje, izmišljanje. Postao je čovjek koji misli samo ono što mu se kaže i radi samo onako kako se oduvijek radilo.

Svi su ljudi rođeni kreativni, ali ako se ne mogu iščupati iz kutija razmišljanja u kojima su zapeli, nikakve im koristi od te kreativnosti. Kreativnost se rasplamsa tek kad joj to sami dopustimo: isključimo racionalni način razmišljanja lijevom polutkom mozga i uključimo kreativno razmišljanje desnom polovinom. Sve se u tom trenutku promijeni, odjednom vidimo drukčije odnose, poveznice koje prije nismo uočavali, vidimo preklapanja i analogije. Nema brana nametnutih strahom i autocenzurom pa ideje slobodno naviru. Kako preoblikovati, prenamijeniti, presložiti, predizajnirati, pre… Nema loše ideje, samo se treba dosjetiti kako je se na najbolji način može iskoristiti. Napredak čovječanstva oduvijek je ovisio o ljudima koji se nisu bojali biti drukčiji i koji su razvili inteligentnu naviku razmišljanja izvan kutije.

12 Zanos, čuđenje i divljenje

Psiholog Mihaly Csikszentmihalyi je u knjizi „The concept of Flow“ (2002.) razradio svoju genijalnu misao o zanosu kao najsnažnijem unutarnjem pokretaču svih naših ponašanja. „Flow“ je onaj opijeni zanos koji nas obuzme kad radimo nešto u čemu zaista uživamo, isključimo se iz svega ostaloga i toliko se „ufuramo“ u to što radimo da zaboravimo i jesti i spavati. Zanos uspjehom blagoslivlja svaki posao kojeg se prihvatimo. Edison je bio poznati radoholičar,  katkad je zanesen u neki eksperiment po tri dana ostajao u svom labosu. Povremeno bi tek prilegao na stol da se mrvicu odmori, pa odmah nastavljao s radom. Kad su ga jednom pitali je li mu bilo teško cijeloga života tako naporno raditi, Edison se začudio i odgovorio: „Teško? Raditi? Zaboga, ja ni jedan jedini dan u životu nisam radio, ja sam se samo igrao!“ To je ta inteligentna navika razmišljanja: zaneseno, s čuđenjem i divljenjem. Zanos, čuđenje i divljenje nježne su biljke koje treba zalijevati. Razmišljanje počinje umirati u trenutku kad one počnu sahnuti.

Einstein je savjetovao da pričamo svojoj djeci bajke. Antun Branko Šimić dao je drugi sjajan recept za inteligentne navike razmišljanja: budimo pjesnici.

Antun Branko Šimić: Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

13 Odgovorno preuzimanje rizika

Goethe je u nekoliko svojih spisa ponovio ovu misao: „Beskrajno je mnoštvo opasnosti koje nam prijete u životu. Sigurnost je samo jedna od njih“.

Većina roditelja želeći zaštiti svoju djecu zuji oko njih riječima: nemoj, budi oprezan, ne srljaj, čuvaj se, pazi, nemoj se zalijetati, dobro razmisli… Roditelji Helen Keller nisu bili takvi. Njihova kćer rođena je slijepa, a ubrzo je i oglušila. Unatoč tomu naučila je nekoliko stranih jezika, bavila se književnošću, znanstvenim radom, doktorirala filozofiju. Njezina misao vodilja tijekom cijeloga života bila je: „Što je sigurnost? Sigurnost je mit. Izbjegavajući opasnost nismo ništa sigurniji nego ako joj se hrabro izložimo. Život je ili hrabra avantura, ili ništa”. Helen Keller pokazala je što znači odgovorno preuzeti rizik: to znači skočiti s litice bez krila, ali s unaprijed donesenom odlukom da ćeš ih izgraditi padajući i poletjeti prije nego li tresneš na zemlju. To znači suočiti se, pregristi svoj strah, sumnje, malodušnost, izvlačiti neprestano pouke iz svojih neuspjeha i – preživjeti padove. Ako je sve predvidivo i pod kontrolom, to samo znači da ne idemo onako brzo kako bismo mogli. Znači da smo dopustili osjećaju sigurnosti da nam veže krila i zaustavi nas.  Papa Franjo je često spominjao svoju baku koja ga je još dok je bio dijete naučila da mrtvački pokrov nema džepove. Rađamo se bez ičega, umiremo bez ičega, besmisleno je ono vrijeme između toga provesti u strahu od gubitka sigurnosti. Odgovorni rizik pogonsko je gorivo svake promjene. Odgovorno preuzimanje rizika je inteligentna navika razmišljanja koja nas izvlači iz trajanja u lažnoj sigurnosti i otvara nas za nova putovanja unatoč tomu što znamo da nema tipke undo.

14 Smisao za humor

Mahatma Gandhi je u knjizi „Autobiografija ili moji pokusi s istinom“ napisao: „Da nisam razvio smisao za humor, odavno bih se ubio“.

Smij se gluposti, besmislu, nelogičnosti, drskosti i bahatosti. Smij se onomu što ne možeš ni promijeniti, ni prihvatiti. Ne očajavaj i ne plači nad svojim nevoljama – smij se. Ili se barem pokušaj smijati i rugati svemu tome. Smijeh neće ukloniti probleme, ali će nam pomoći da ih lakše podnesemo i rješavamo. Neuroznanstvenici savjetuju: kad ti je najteže, smij se: mi smo elektrokemijski organizmi, a smijeh, čak i usiljeni osmijeh, blagotvoran je za našu elektrokemiju. Već samo razvlačenje mišića lica u osmijeh potiče lučenje endorfina, čime kreće pozitivna fiziološka lančana reakcija u našemu organizmu koja ne samo da nas fizički ozdravljuje, nego nam popravlja raspoloženje, oslobađa našu kreativnost za uočavanje analogija i rješavanje problema, za prihvaćanje i suradnju.

Smijati se sam sebi jedna je od najmoćnijih navika inteligentnoga razmišljanja. Zabrljao/zabrljala sam nešto? Upao/upala u neki problem? Hajde da promijenim kut iz kojeg na to gledam i pronađem neki iz kojih cijela situacija izgleda smiješno! Što je gore, smijeh je urnebesniji. Smisao za humor je jedna od onih prevažnih navika koju treba razviti. Nismo rođeni s navikama. Možemo se zbog svake svoje „brljotine“ gristi, nervirati, povlačiti u sebe jer smo tako navikli. Ali možemo razviti naviku da u svemu tome pronađemo razlog za smijeh koji će nas osnažiti i pomoći nam da se iz svega toga izvučemo s najmanje rana.

15 Samostalno razmišljanje

Ako se svi smiju, smij se s njima sve dok se ne rugaju i ne smiju drugima.

Katkad je jako teško odabrati trenutak u kojem treba povući crtu i odlučiti razmišljati samostalno. Pogotovu je to jako teško kad nas ponesu neke zajedničke emocije i zanosi. U tim trenutcima svijet počinjemo gledati kao igralište na kojem ratuju naši i oni drugi. Postajemo navijači s kolektivnim načinom razmišljanja, racionalni argumenti do nas ne dopiru. Navijačko i kolektivno razmišljanje je također navika, ali loše i opasno jer razvija nekritičko prihvaćanje onih s kojima se osjećamo isti, a bijes i agresiju prema drukčijima. Čovjek je socijalno biće, ali njegova snaga nije u pripadanju stadu, nego u pripadnosti timu. U stadu vlada jedno mišljenje, a u timu svatko mora misliti svojom glavom jer je snaga tima ovisna upravo o našim posebnostima koje će, svaka na svoj način, pridonijeti ostvarenju zajedničkoga cilja.

Kad govorimo o inteligentnoj navici samostalnoga razmišljanja, ne govorimo o ljudima koji se osamljuju jer misle da ih nitko neće razumjeti, o onima koji bi najradije sve napravili sami jer im drugi idu na živce, jer misle da ih ne vole i ne prihvaćaju. Govorimo o navici da čujemo druge, prihvatimo činjenicu da nema čovjeka od kojeg nešto ne bismo mogli naučiti i o tomu da tuđe samostalno mišljenje nije lošije od mojega zato što se od njega razlikuje. U timu je neopisivo važno imati svoje mišljenje, čak i kad se pokaže da je bilo krivo. Naime, svako je samostalno mišljenje dragocjeno: neko zato da ga prihvatimo, a neko zato da nas svojom besmislenošću poput okidača usmjeri ka rješenju kojega se inače nikad ne bismo dosjetili.

16 Otvorenost za neprestano učenje

Još uvijek mnogi ljudi, nakon neugodnih iskustava s dugogodišnjim formalnim obrazovanjem, učenje smatraju mukom koja završava stjecanjem diplome i dobivanjem posla. I ostanu šokirani kad nakon svega otkriju da nisu konkurentni na tržištu rada jer ne vladaju nekim vrlo posebnim stručnim ili informatičkim znanjima, ne govore strane jezike, nemaju vozački…  Oni koji se drže svojih diploma i traže izgovor za neučenje, reći će da je neprestano stručno usavršavanje za njih preskupo. Oni koji žele učiti nikad u povijesti nisu bili u povoljnijem položaju: znanja nije bilo više i nikad nije bilo dostupnije nego danas. Na MOOC-ovima (velikim online besplatnim tečajevima) poput onih na www.coursera.org moguće je besplatno, na beskrajno zanimljiv način naučiti praktično sve što te zanima: od nanotehnologije ili restauriranja srednjovjekovnih inkunabula do učenja stranih jezika ili kuhanja zimnice. MOOC-ovi svakoga tko to želi, pomoću karizmatičnih profesora, njihovih tjednih zadataka s pametno odabranim filmovima i znanstvenim člancima, mnoštva otvorenih tematskih foruma za diskusiju i malih zadataka, u samo nekoliko tjedana dovedu do stjecanja potrebnih kompetencija. Danas doista više nema isprike za neznanje i nekompetentnost.

Uostalom, ne mora se učiti ni pomoću MOOC-ova. Inteligentna navika otvorenosti za neprestano učenje nema ograničenja: učiš gledajući svijet oko sebe, razgovarajući s ljudima, upijajući tuđa iskustva, postavljanjem pitanja sebi i svijetu o svemu što te zbunjuje ili posebno zanima. Učiš usputno, sve što doživiš, svaki tvoj udah, prilika je da nešto naučiš – ako to želiš.

Kad znanstvenici govore o neuroplastičnosti našega mozga, uspoređuju ga s mišićima koji jačaju što ih više koristimo. Otvorenost za neprestano učenje danas više nije pitanje inteligentnih navika razmišljanja, nego doslovno stvar opstanka. Neprestano dolaze novim znanjima „nabrijane“ mlade cure i dečki. Nisam li se spremna otvoriti za neprestano, cjeloživotno učenje, moja diploma – pa bila ona stara samo pet godina – postaje antikvarni papir koji mogu uramiti i držati na zidu, ali koji mi sigurno neće priskrbiti ni posao, ni uspjeh u životu.